Regres je pojam s kojim su upoznati mnogi radnici, no što on zapravo znači i tko sve ima pravo na njega? S dolaskom toplijih mjeseci i planiranjem godišnjih odmora, ovo pitanje postaje sve aktualnije. Regres predstavlja financijsku pomoć koju poslodavci isplaćuju radnicima s ciljem pokrivanja dodatnih troškova koji nastaju tijekom korištenja godišnjeg odmora. No, je li takva isplata obveza svakog poslodavca? Kako se stječe pravo na regres i što zakon Republike Hrvatske kaže o tome? Idemo se dublje pozabaviti s ovom temom i razjasniti sve nedoumice.
Zašto je regres važan za radnike?
Regres je materijalno pravo radnika koje se može ostvariti na temelju različitih akata, poput ugovora o radu, pravilnika o radu ili kolektivnog ugovora. Ako navedeno pravo nije izričito propisano, radnici to pravo ostvaruju na temelju volje poslodavca za isplatom regresa. Glavna svrha je podmirivanje dodatnih troškova koji radniku nastaju tijekom korištenja godišnjeg odmora, poput troškova putovanja, smještaja ili drugih povećanih troškova života tijekom odmora.
Zakon o radu ne propisuje izričito pravo radnika na regres, što znači da nema zakonske obveze za njegovu isplatu radnicima. Međutim, poslodavac ima obvezu isplate ako je to propisano kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Na primjer, u TKU ZA SLUŽBENIKE I NAMJEŠTENIKE U JAVNIM SLUŽBAMA jasno je navedeno da zaposleniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora. Osim toga, on se isplaćuje jednokratno najviše jednom godišnje, najkasnije do kraja lipnja tekuće godine.
Uzimajući u obzir sve navedeno, jasno je zašto je važan za radnike. On ne samo da pruža financijsku pomoć radnicima tijekom godišnjeg odmora, već također predstavlja priznanje poslodavca za rad i trud radnika tijekom godine. Uz to, regres može biti znak dobre prakse i brige poslodavca prema svojim zaposlenicima, što može doprinijeti boljem radnom okruženju i zadovoljstvu radnika.
Kako se stječe pravo na isplatu regresa?
Pravo na isplatu regresa nije nešto što je automatski zagarantirano svakom radniku. Iako mnogi radnici očekuju ovu financijsku pomoć prije godišnjeg odmora, važno je razumjeti kako se stječe pravo na nju. Prema Zakonu o radu Republike Hrvatske, isplata nije obveza svih poslodavaca. Drugim riječima, ne postoji zakonska obveza isplate regresa svim radnicima.
Kako onda radnik zna ima li pravo na regres? Ključ leži u izvorima radnog prava. Ako je obveza isplate propisana pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorima ili samim ugovorom o radu, tada ga poslodavac mora isplatiti. U suprotnom, ako niti jednim od navedenih izvora radnog prava nije definirana obveza isplate, poslodavac ga nije dužan isplatiti. Međutim, postoji mogućnost da poslodavac, iako ga niti jedan akt ne obvezuje, donese autonomnu “Odluku o isplati regresa” za određenu godinu, čime se obvezuje na isplatu.
Važno je napomenuti da, čak i ako poslodavac odluči isplatiti ovu vrstu financijske pomoći, uvjeti isplate mogu varirati. Na primjer, poslodavac može odlučiti isplatiti puni iznos samo određenim radnicima, dok drugima isplaćuje razmjerni dio. Sve ovisi o internim odlukama i pravilima tvrtke.
Neoporeziva isplata regresa
Neoporeziva isplata regresa predstavlja jedan od načina kako poslodavci mogu dodatno nagrađivati svoje radnike bez dodatnog poreznog opterećenja. Prema poreznim propisima Republike Hrvatske, poslodavci imaju mogućnost isplatiti određene svote novca svojim radnicima kao prigodne nagrade, među kojima je i regres, bez obveze obračuna i plaćanja poreza.
Prema Pravilniku o porezu na dohodak, poslodavac može svome radniku neoporezivo isplatiti do 3.000,00 kuna godišnje kao prigodne nagrade, što uključuje regres, božićnicu, uskrsnicu i slične nagrade. Osim toga, poslodavac može isplatiti do 5.000,00 kuna godišnje kao nagrade za radne rezultate i druge oblike dodatnog nagrađivanja radnika.
Za neoporezivu isplatu potrebno je zadovoljiti nekoliko uvjeta. Prvo, poslodavac mora isplatiti regres fizičkoj osobi – zaposleniku s kojim ima zasnovani radni odnos na temelju ugovora o radu. Drugo, ukupna isplaćena svota prigodnih nagrada ne smije prelaziti svotu od 3.000,00 kuna godišnje. Ako poslodavac radniku isplaćuje regres u svoti iznad propisane neoporezive svote, razlika između propisane svote i isplaćene svote smatra se dohotkom od nesamostalnog rada, odnosno plaćom.
Važno je napomenuti da poslodavci trebaju voditi računa o svim neoporezivim isplatama i priznati ih na temelju vjerodostojnih isprava, poput rješenja, računa, obračuna i slično. Također, za sve neoporezive isplate poslodavci su obvezni ispostaviti Izvješće o primicima porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja – JOPPD obrazac.
Oporeziva isplata regresa
Prilikom isplate novčane naknade, važno je razumjeti kako se oporezuje prema zakonima Republike Hrvatske. Regres, kao dodatna novčana naknada koju radnici primaju s ciljem pokrivanja troškova godišnjeg odmora, podliježe određenim poreznim propisima.
Prema Općem poreznom zakonu Republike Hrvatske, porezne obveze nastaju u trenutku kada se stvore činjenice na kojima se temelji oporezivanje. U kontekstu regresa, to znači da se porezna obveza računa u trenutku isplate radniku. Porezne stope i iznosi koji se primjenjuju mogu varirati ovisno o ukupnom godišnjem dohotku radnika, kao i o drugim faktorima.
Osim toga, poslodavci moraju biti svjesni svih poreznih obveza i pravila koja se odnose na isplatu. To uključuje pravilno izračunavanje poreza, pravovremeno podnošenje svih potrebnih poreznih prijava i osiguranje da su sva plaćanja izvršena u skladu s zakonskim rokovima.
Važno je napomenuti da, iako regres može biti oporeziv, postoje određene olakšice i izuzeća koja se mogu primijeniti u određenim situacijama.
Prava radnika koji rade u nepunom radnom vremenu
Radnici koji rade u nepunom radnom vremenu često se suočavaju s pitanjem svojih prava, posebno kada je riječ o regresu. Prema Zakonu o radu Republike Hrvatske, radnici zaposleni na nepuno radno vrijeme imaju pravo na iste beneficije kao i oni koji rade puno radno vrijeme, ali prilagođene njihovom radnom vremenu. To znači da i radnici na nepuno radno vrijeme imaju to novčano pravo, no njegov iznos proporcionalno ovisi o broju sati koje rade.
Primjerice, ako radnik radi pola radnog vremena, odnosno 20 sati tjedno umjesto standardnih 40, iznos naknade bit će izračunat kao polovica onoga što bi primio radnik na puno radno vrijeme. Ovo pravilo osigurava da svi radnici, bez obzira na dužinu radnog vremena, imaju pravedan pristup beneficijama kao što je regres.
Važno je napomenuti da poslodavci moraju osigurati da se prava radnika na nepuno radno vrijeme ne krše. To znači da se radnici na nepuno radno vrijeme ne smiju diskriminirati u pogledu ovog prava u usporedbi s radnicima na puno radno vrijeme. Svaki oblik diskriminacije, bilo da se radi o iznosu ili načinu njegove isplate, može biti predmet pravnih postupaka.
Dodatno, u slučaju kolektivnih ugovora ili posebnih pravilnika unutar tvrtke, moguće su specifične odredbe koje se odnose na radnike na nepuno radno vrijeme. Stoga je važno da poslodavci i radnici budu dobro upoznati s pravilima koja se primjenjuju u njihovom radnom okruženju.
